U ovom djelu Julián Carron suočava se s pitanjem koje si u ovim nesigurnim vremenima mnogi postavljaju: »Ima li nade?« Sudar s poteškoćama stvarnosti iznio je na vidjelo naše najdublje ljudske potrebe. Također, i upravo u ovim dramatičnim vremenima, naše srce se ne zadovoljava djelomičnim odgovorima i sa svom čežnjom vapi za nečim što je doraslo tom izazovu.
»Nepredviđeno je jedina nada«, govorio je Montale. U povijesti je odjeknuo navještaj tog nepredviđenog koje je potreslo učenike kad su sreli Isusa. Od tog trenutka sjeme nade ušlo je u svijet i ukorjenjuje u nekim osobama; kad ih sretnemo one zapale i ožive naše srce. U sebi otkrivamo »čudnu pozitivnost« i smionost da se suprotstavimo zlu, patnji pa čak i smrti zahvaljujući sadašnjem iskustvu.