Ova knjiga sadrži dva dijela. Prvi (Religiozni smisao) iznosi bilješke mojih prvih učenika gimnazije Berchet u Milanu (1954-1960 cca) za vrijeme pokušaja da ponovno damo razloge i život “školi religije”. Sažeto rečeno, s religioznim smislom poistovjećena je sama bit razumnosti i korijen ljudske svijesti. Kršćanstvo je povezano s religioznim smislom upravo jer se predlaže kao nepredvidljivi odgovor čovjekovoj želji da živi otkrivajući i ljubeći vlastitu sudbinu, te stoga također kao razumni odgovor.
Drugi dio (Religiozna svijest modernog čovjeka), napisan dvadeset godina kasnije, prije svega pokušava ukazati na vidove koji u današnjim kulturnim i društvenim prilikama koče autentičnu religioznu svijest, a zatim utvrditi stav kršćanstva prema toj činjenici.
Živimo u vremenu kad izgleda de je ono što zovemo kršćanstvom nešto poznato i zaboravljeno. Poznato, jer su tragovi kršćanstva u povijesti i odgoju mnogobrojni, pa ipak zaboravljeni, jer sadržaj njegove poruke jedva da dira život većine ljudi. Često je svedeno na jednu od filozofija ili religija. Uvjereni smo da poznajemo narav kršćanstva samo jer poznamo niz misli, obreda ili običaja koji od njega potječu.
Pred ovom činjenicom još je iluzornije misliti da ćemo ponovno otkriti što je kršćanstvo proučavajući, makar i ozbiljno, njegovu povijest, ili samo čitajući Evanđelje, kao da se radi o knjigama iz kojih možemo izvući “slogane” i poruke. Što je događaj Utjelovljenja, danas, kao i prije dvije tisuće godina, saopćava se putem ljudskog susreta koji taj događaj čini suvremenim, kao što se dogodilo Ivanu i Andriji, prvoj dvojici koji su sreli Isusa i ostali s Njim. I poslije njih, putem njih, neprekidna rijeka ljudi i žena sve do nas.
Ovo je vrijeme kad se mnogo govori o religioznom preporodu. Ali njega se procjenjuje i o njemu se raspravlja na način koji, čini se, ne pogoduje stvarnom razumijevanju, što je “religiozni smisao”, naime onaj ljudski faktor koji ĉine pitanja i zahtjevi koji osobu povezuju s njezinom krajnjom svrhom. Čini se da se religioznost najčešće svodi na religioznost "sentimentalnog" tipa, što u biti znači na iracionalnu religioznost; kao da se ukazuje na osobitu “viziju” stvarnosti, ako ne bijeg od stvarnosti.

[Original title: Il senso di Dio e l'uomo moderno]